Nakon što sam jutro i rano popodne proveo na nasipu, na putu doma sam se navratio na zagrebački salon primjenjene umjetnosti i dizajna, koji se održava na trećoj etaži garaže na Kvatriću. Osim što mi je bilo usput, za posjetu sam se odlučio zato jer je sutra zadnji dan tako da vam toplo preporučujem da iskoristite priliku i za 20 kn pogledate odlične radove u iznimno zanimljivom ambijentu. Konačno da se nešto pozitivno dogodi na tom, po mom blagom mišljenju nakaradnom trgu.

Forma i radovi variraju, ali se velikim djelom bave društvenom kritikom, poput staklenog peristila.

Ovo izdanje Salona bit će posvećeno temi trajne alternative u oblikovanju, u smislu načina organiziranja i artikuliranja nove razine dinamizma i kompleksnosti suvremenoga društva. Društvena odgovornost autora, koji kroz bavljenje odnosom oblika i sadržaja (funkcije i forme, ili označitelja i označenog) preispituje kontekst i trenutak u kojemu stvara, podrazumijeva shvaćanje činjenica trenutka ‘sada’ i djelovanje u skladu s njima.

Slijede fotografije nekih radova koji su mi se posebno svidjeli, no najbolje bi bilo da iskoristite sutrašnji dan za vlastiti posjet. Ukoliko ipak niste u prilici, skoknite na 43zagrebackisalon.com

Tako da je najbolje da skočite na facebook event i kliknete attending, pa se vidimo sutra u 20:00, caffe bar ‘Coloss’, Hrgovići 73, u Zagrebu :)
Također, ako niste u prilici posjetiti samu izložbu, možete skočiti i na jutarnji gdje se nalazi galerija svih fotografija!
Uz ova dva, posjetite i treći link – bulb magazine :) super su!

Četiri fotografije fotogeničnog gitariste njemačkog benda SS-Kaliert [myspace]. Koncert u kinu Studio prije par mjeseci.

Upravitelj orobljene banke Finnigan prijeti šerifu Dallonu da će razotkriti njegovu pljačku. U šerifov zatvor stiže razbojnik Eldorado Joe. Indijanac Satko živi miran život, ali njegov otac Pijana Glava voli previše zaviriti u čašicu. Kada Finnigan previše priprijeti, a šerif Dallon pošalje Eldorada da ga ubije u zamjenu za slobodu, slučajno tada nastrada i Pijana Glava. Satko zatim kreće za Dallonom u vrućoj potrazi za pravdom, ili u hladnoj želji za osvetom?

Šesta od devet epizoda animiranog serijala “Bezimeni Western”
Glasove posudili: L. Begić, F. Vidović, Pietro Biluš, V. Begić

Prije nego počnem s nadoknađivanjem poslijednja dva tjedna, moram posvetiti ovaj post jučerašnjem danu. Osim što smo čestitali mamama njihov dan i pratili izbore u Srbiji, konačno smo ispratili i Močvaru. U detalje i problematiku zatvaranja ovog kultnog zagrebačkog kluba neću ulaziti, ali mislim da su moji stavovi oko toga, s obzirom na sam ovaj tekst, poprilično jasni. Umjesto toga, prisjetit ću se svojeg (pre)kratkog močvarnog iskustva.

Ja sam poprilično mlad. Prvi put sam Močvaru pohodio prije jedva dvije godine. Točnije, prije godinu i 343 dana. U to vrijeme je moj koncertni staž bio vrlo slab, dapače, broj koncerata koje sam pohodio mogao se vrlo lako nabrojati na prste jedne ruke. To je također bilo jedno vrlo dinamično vrijeme što se tiče moje muzičke edukacije. Taman sam se malo odmaknuo Sex pistolsa i Ramonesa te krenuo u nešto dublje proučavanje tog razdoblja, tako da mi je jednodnevni boravak legendanih Buzzcocksa došao kao naručen. I ne samo da su stizali u Zagreb nego baš u Močvaru. Nakon par koncerata u dobro poznatoj Tvornici i jednog u fancy Boogaloou, Močvara je kao i samo njeno ime odisala egzotikom. Karte su bile kupljene dva tjedna unaprijed, te je bio dogovoren odlazak u timu od četvero mladih pankića, uz pratnju jednog starijeg, koji je s pravom zaslužio da ga se zove panker. Da, na taj naš prvi izlet na obalu Save nas je pratio Ninin otac. Henganja ispred kluba nije bilo, pio se Pepsi, a starčeki nisu dugo čekali da počnu već su svojih sat vremena brzo, ali i energično odradili.

Taj mi je doživljaj ostao u jako lijepom sjećanju te mi je koncert još dugo vremena bio zapamćen kao najbolji ikada. Istina, onda ni konkurencija nije baš bila previše opasna. Nakon toga su uslijedili još mnogi izleti u Močvaru, razni gigovi i slušaone, da bi prošle godine došlo do sranja s pucnjavom. To nije pretjerano utjecalo na moj odnos prema klubu, ali kada sada gledam ovih godinu dana, koliko je od tada prošlo, pad kvalitete programa se može dosta lagano uočiti. Unatoč otvaranju dvorane Jedinstvo i mnogim velikim koncertima, puno se događanja preselilo u prije spomenuti Boogaloo, dok su neka u potpunosti ukinuta. Tada se zapravo prvi put čula priča o mogućem zatvaranju.
Na početku se sve to uzimalo s podsmjehom i bez imalo straha. Unatoč raznim drugim prijetnjama, poput ograničenja rada šanka ili zahtjeva za skidanjem znaka, sve do kobnog 11. 3. nitko nije predviđao ovakav razvoj događaja.

Prva i zadnja, zajedno…

Zbog svega toga sam jučer morao otići u Močvaru. Let 3 nam je priuštio fenomenalno iskustvo kao i uvijek, ali ponajprije nabijeno nostalgijom. No, ne trebamo se brinuti. Ipak je Bandić rekao da će otvoriti ljepši i bolji klub.

Sarkazam na stranu, ostavljam vam meme da napišete nešto o vlastitim močvarnim iskustvima, jer to je najmanje što joj dugujemo.

Krajem prošle godine je iz režiserske palice Gorana Gajića na ex-yu televizore stigla ova fantastična serija. I ne samo da se ne mogu sjetiti kada me je neki domaći (jezično, jel’) tv proizvod ovako oduševio, već se ozbiljno bojim za poziciju Battlestar Galactice na vrhu serija navlakuša.
I to nije sve! Jerbo Rode imaju sve! Genijalnu priču koja svakom epizodom postaje sve nevjerojatnija i pritom samo dobiva na kvaliteti. Likove koje iz epizode u epizodu sve više volimo ili pak mrzimo. Vizualni dojam za par klasa viši od onoga na što smo na ovim prostorima naviknuti. Gajić kaže da je Goran Volarević, direktor fotografije, seriju podignuo na jednu višu razinu. I potpuno je u pravu :) Rode su točno ono što je najavljivano – “Serija koju smo zaslužili”

Pratimo živote dva beogradska luzera – Švabe i Eksera. Oni prodaju Guchi parfeme i ostale gluposti, a odgovaraju Duletu Pacovu koji je malko više u hijerarhijskoj ljestvici sitnog kriminala. Švaba Duletu duguje neke pare, ali stalno odgađa plaćanje tako da dug raste. Spas dolazi u vidu kuće koji njegova mama naslijeđuje od misterioznog Toze. Kuća je u selu Barandi, nedaleko od Beograda.

I tako počinjemo :)

Iz epizode u epizodu dolaze odgovori na stara, a nova pitanja se pojavljuju. Tko je Toza? Zašto Duleta zanima Baranda? I zašto se rode ne vraćaju? Sa novim epizodama pojavljuju se i neki novi likovi. Jedni ostaju, drugi odlaze. Pritom neki odlete natrag u Ameriku dok neki nažalost hiperventiliraju u drugi svijet. I tako se priča razvija… Osim što nas iznenađuju i svojim (ponekad crnim) humorom zabavljaju, situacije do kojih dolazi zapravo prikazuju današnju situaciju u Srbiji, a i na Balkanu. Bilo da je u pitanju zlostavljanje Baranđana od strane lokalnih moćnika ili čitav lik Pikca, Švabinog školskog druga koji je zaplovio u narko vode, to je stvarnost koju ne treba daleko tražiti.
Upravo je Pikac jedan od likova čije nas scene najviše nasmiju. Ali i najviše rastuže. Slijedi isječak iz pilot epizode u kojem Pikac preuzima robu od Duleta Pacova.

Već sam spomenuo vizualni dojam, pa valja spomenuti i nekoliko epizoda koje se djelomično ili u potpunosti odvijaju po noći. U tim je epizodama čak i uvodna špica snimljena u noćnoj verziji. Što se muzike tiče, radili su je Koja iz Discipline kičme i Saša Lošić (Plavi orkestar) pa je i ona prilagođena settingu, tako da imamo različitu podlogu u Beogradu i u Barandi. Upravo takvi detalji čine glavni skok u produkciji naspram ostalih domaćih serija. Zbog svega toga, Rode su serija koja je u vrlo kratkom roku stekla zavidnu publiku ne samo u Srbiji već i u BiH i Makedoniji. S obzirom na to da se počela emitirati i na novoj tv, dostupna je i nama.
Sutra će se na B92 emitirati osamnaesta epizoda od predviđenih dvadeset i pet, dok je nova stigla do četvrte. Sve u svemu, osim što je serija koju smo čekali, Rode su između ostalog preporučene i od Plana B, tako da je sve jasno ;)

(kao i obično, klik na sliku otvara istu u većem formatu)

Moram priznati da je atmosfera, iako možda djeluje sterilno, vrlo ugodna :)
Nažalost, zbog ostalih korisnika nisam mogao više fotkati, ali se nadam da sam vam uspio prenjeti barem djelić Kunsthausa u Grazu…

I bilo je super!

divovski kompjuteri…

Pa krenimo onda od filma. U petak smo draga i ja proveli nadasve romantičnu večer u kinu gledajući nadasve romantičan film Pjevajte nešto ljubavno

To je zgodan filmić koji je publiku oduševio, a od ugledne kritike doživio pa ne toliko oduševljenje. Ja dakako, mlad i naivan kakav jesam, spadam u ovu prvu skupinu. Već me dugo neki film nije toliko zabavio i ugodno nasmijao. Pogotovo ne u kinu. Osim toga, moj mlad i neiskusan um je također pao na poznate lokacije – vidjeti ekipu kako skriva joint u blagajni KSETa ili ispija pivu u Močvari je nevjerojatno blisko i toplo. Makar, nije da sam baš sakrio joint u blagajnu KSETa.. Kad već spominjem jointove, izdvojio bih jednu nezaboravnu scenu s kraja filma – bubnjar benda i mladenkin stari u zahodu napušeni uspoređuju tetovaže. Jednostavno legendarno :)

Osim toga, film je prepuno soft rokenrol referenci koje su meni, za razliku od kritičara, sasvim u redu. Poneka naivna fora sasvim paše uz stil filma.
Sve u svemu, mislim da mu mogu dati titulu najboljeg ovogodišnjeg filma koji sam gledao u kinu, pa makar to nije tako teško za postići, svaka mu čast! Također je i jedini domaći film koji sam van kuće pogledao… (festivali isključeni..)

četvorka!
Slijedi knjiga – Isaac Asimov, Naked Sun

Danas sam preslušao ovaj odlični, šesti album Bande Bassotti, talijanskog ska (~ska/punk) benda. Nastali od skupine ljevičarski aktivista početkom osamdesetih, već dvadesetak godina (uz jednu stanku, ’95-’00) sviraju po cijeloj Evropi, a i dalje. Sve ostalo možete naći na prije navedenom linku na last.fm. Ukoliko ste pak vični slovenskom, možete posjetiti i dosta dobar članak na wikipediji.

S obzirom na to da mi je to drugi njihov album, nakon prvog – Figli della stessa rabbia, nemogu ga zapravo usporediti sa ostalima. Pjesme su uglavnom na talijanskom, uz par iznimaka, kao npr. obrada SAM Songa [track 6]. Kad sam već kod Iraca, izdvojio bih i obradu Go on home british soldiers [track 7], zaista fenomenalno i zarazno napravljenu. Također imaju i njemačkoga u Arbetloser Marsch [track 10]. U Fischia Il Vento [track 11] je prisutan ritam ruskog plesa kozačoka… Pjesme na talijanskom su mi, prirodno, nerazumljive, ali mogu preporučiti El Quinto Regimento [track 8] i El Paso Del Ebro [track 9] u kojoj je prisutan refren iz Ay Carmele.
Dinamičan i zanimljiv album definitivno vrijedan slušanja, preporuka!